30.5.2014. - Giro d'Italia - 19. etapa (prvi dan)

Monte Grappa

„U jebote“, kažem Pavi dok gledam planinu kako se uzdiže nekoliko kilometara ispred nas. Petak je ujutro, 30.5. i nas dvojica vozimo se mojim Hyundaijem kroz Padsku nizinu, po selima i gradićima Veneta u pravcu sjevera prema Monte Grappi. „Zid“, odgovara Pavo. Prizor ispred nas pomalo nalikuje na ono kada se vozite veličkom ravnicom prema Papuku, samo što je ova planina duplo veća. Razlika koja je lako uočljiva golim okom. I koja zastrašuje, ako se planirate biciklom popeti na vrh.

Hyundai

Krenuli smo iz Požege te noći oko 2:30. 600 km i 7 sati kasnije evo nas u podnožju planine. Putovanje planiramo još tamo od studenoga prošle godine kada je objavljena službena ruta ovogodišnjeg Giro d'Italia. Tijekom proteklih mjeseci i tjedana razni ljudi bili su manje ili više zainteresirani da nam se pridruže na putovanju, ali su na kraju morali odustati, svatko iz svojih razloga. Nekoliko dana prije polaska čak je izgledalo da od svega neće biti ništa, ali na kraju smo nas dvojica prelomili – idemo bez obzira na sve, spustit ćemo zadnja sjedala auta i staviti bicikle u gepek, ovakva prilika za posjet Giru se ne propušta.

Giro d'Italia jedna je od tri najveće biciklističke utrke na svijetu, jedan od tri velika toura (uz Tour de France i Vuelta de Espana). Ove godine je bilo 97. izdanje utrke: preko 3 tjedna trajanja, 21 etapa, 22 biciklističke momčadi, ukupno 198 vozača na startu, koji je bio u Belfastu, Sjeverna Irska. Tri etape po Irskoj pa je cijela karavana avionima prebačena na jug Italije, nakon čega su se pomalo, etapu po etapu, pomicali prema sjeveroistoku zemlje, prema talijanskim regijama Veneto i Furlanija-Julijska krajina, u kojima su se vozile posljednje tri etape. Etape kojima ćemo i mi prisustvovati.

Profil kronometra

Danas se vozi individualni kronometar od Bassana del Grappa, grada u podnožju, skroz do gotovo samog vrha Monte Grappe, do 1712 metara nadmorske visine (m.n.v.).Iako je duga samo 27 km, zbog toga što se vozi pojedinačno, na kronometar, radi se o jednoj od ključnih etapa za odluku o ukupnom poretku na cijelom Giru. Prvih 7,5 km je relativno ravno, dok se vozači voze kroz sam grad i okolna naselja, ali nakon tog kreće uspon, dug 19,5 km, s visinskom razlikom od otprilike 1600 metara. (foto album - 1. dio)

Za Grappu - spremni

Pavo i ja parkiramo auto u selu nekoliko kilometara od početka uspona. Presvlačimo se, vadimo bicikle, stavljamo u ruksake stvari koje će nam trebati tijekom dana. Sve se događa vrlo brzo i intenzivno, ne razmišljamo o umoru od puta i neprospavanoj noći, drži nas uzbuđenje. Dan je prekrasan, sunčano s pokojim oblakom, puno bolje od prognoze koja je najavljivala kišu. Zajednička fotka u punoj opremi i krećemo. Kratka vožnja do Semonza, sela u kojem počinje uspon, tu ulazimo na trasu današnje etape. U centru sela cesta se odvaja prema brdu, kuće su okićene roza balonima i vrpcama. Još nismo ni izišli iz samog sela, a uspon već počinje.

Semonzo - počinje uspon

Jedna od najljepših stvari kod biciklističkih utrka je što fanovi imaju mogućnost sami odvoziti rutu ili njen dio nekoliko sati prije nailaska samih natjecatelja, nešto što je u većini drugih sportova praktički nezamislivo. Zamislite da ste fan formule 1 i da nekoliko sati prije utrke odvozite krug po stazi u Monzi. U biciklizmu je to svakodnevna i  normalna stvar. Već sam doživio slično iskustvo, prošle godine kada smo se penjali na Le Alpe d'Huez tijekom našeg posjeta Tour de Franceu, a današnji osjećaj je jednako jak. Brojni biciklisti se također penju gore zajedno s nama, tu su još brojniji pješaci okićeni zastavama, svi šareni i veseli. Ljudi uz cestu nama biciklistima daju podršku vičući „dai, dai!“, talijansku verziju francuskog „allez allez“. 

Feed zona za Ivana Bassa

Osjećam se odlično dok se u 2. ili 3. brzini lagano penjem Monte Grappom. Na svakoj serpentini pruža se lijep pogled dolje prema nizini i sa svakim prođenim zavojem horizont je sve dalji a naselja dolje ispod sve manja. Prolazim ispod natpisa koji označava 15 km do cilja etape. Pavo je iza mene – nakon 1 km uspona shvatio je da je zaboravio napuniti bidon s vodom pa se odlučio vratiti u selo i to obaviti. Uskoro me stiže, kratko pozdravlja i ide dalje. Na ovakvim usponima svatko treba pronaći svoj ritam koji mu odgovara. Pavin tempo je jači od mog, to smo unaprijed znali i tu nema nikakve ljutnje. Kao i prošle godine na Touru, ne očekujem da će se netko žrtvovati da bi mene čekao (Pavi bi vjerojatno bilo napornije ići mojim, sporijim tempom, nego onim koji njemu prirodno odgovara). Srest ćemo se kasnije, na vrhu brda ili na kraju dana, kod auta. Uostalom, nisam sam niti se tako osjećam – hrpa ljudi je uz cestu i na njoj.

Memorijalni centar

Još nikad nisam vidio planinu za koju bih rekao da je ružna ili nešto slično, tako da je za mene pomalo kliše reći da je neka planina lijepa, prekrasna i sl. Svaka je takva. Pejzaži Monte Grappe ne mogu se mjeriti s velebitskim, ali ono što je kod nje lijepo je da je to doslovno prva planina Alpa – diže se direktno iz dugačke, dosadne, nepregledne Padske nizine. Bassano, grad u kojem je start etape, nalazi se na 123 m.n.v., niže od Požege. Semonzo, selo u kojem počinje uspon je na 174 m.n.v. S druge strane, cilj etape je na 1712 m.n.v., a najviši vrh same planine je na 1775 m.n.v. Kao što je Pavo rekao dok smo nailazili, planina doslovno izgleda kao zid kojeg je netko bacio na nizinu. Monte Grappa je i povijesno mjesto – tu se odigrala jedna od velikih bitaka 1. svjetskog rata, između talijanske i austro-ugarske vojske. Na samom vrhu danas se nalazi memorijalni centar u sklopu kojeg je groblje poginulih vojnika s obje strane. Na austro-ugarskom dijelu groblja nalaze se i grobovi s hrvatskim imenima i prezimenima. 

Dolazi oblak!

Kako uspon prolazi tako i moja energija lagano kopni i sve mi je teže. Prvih 12 km uspona, do izletišta Campo Croce, ima prosječni nagib od 7,4%, što je podnošljivo. Međutim, nakon Camp Croca brojni su dijelovi preko 10%, a najstrmiji dio, nekih 5 km do cilja, je 14%. Uz povećanje nagiba sve više počinjem osjećati umor od puta i neprospavane noći, kao i glad. Govorim sam sebi da se smirim, da ovo nije utrka, samo polako, „nice and easy does it“. Smanjujem na najnižu brzinu. Puno je to, 19,5 km konstantne teške uzbrdice. Nekih 4 km do cilja glad postaje baš neizdrživa – znate ono kad jednostavno morate nešto pojesti jer vam se već vrti u glavi. Nema problema, vrijeme je da stanem, predahnem, i pojedem jedan od ona dva sendviča koja mi se nalaze u ruksaku. Otvaram ruksak, kopam po njemu, tu je jakna, rezervna odjeća (za slučaj kiše), dvije limenke piva koje će se popiti na vrhu, zastava, još hrpa svakakvih stvari, ali nema sendviča! Fuck! Izgleda da su ostali u autu, da sam ih zaboravio prebaciti u ruksak prije polaska na uspon. A smijao sam se Pavi zbog praznog bidona… Ništa, nastavljam dalje, nešto će se valjda riješiti samo od sebe. Tješim se da ljudi mogu danima izdržati bez hrane. Pokušavam uživati u krajoliku koji je u međuvremenu postao pravi alpski – prošao sam liniju drveća, oko mene su pašnjaci, strme stijene, snježni „jezici“ i niski oblaci. Negdje sam na 1400 m.n.v. Prolazim kroz oznaku za 3 km od cilja i nekoliko metara dalje spazim mali ad hoc organizirani bar s pečenjarnicom. Znam da će me oderati, nitko ne postavlja fast food na ovu visinu da bi prodavao hamburgere za 2-3 eura, ali nemam izbora – nešto moram pojesti. Naručujem dva „paninija“, talijanske verzije hamburgera, jednog ću pojesti odmah a drugog kasnije na vrhu. Stavljaju zavidnu količinu priloga, svaka čast, barem na tome ne štede. Cijena – 9 eura ukupno – ok, nije jeftino, ali nije ni pljačka kakvu sam očekivao.

Veneto do Kalabrije!

Parkiram bicikli uz cestu i guštam u paniniju. Oko mene hrpa zastava, ali to nisu talijanske crveno-bijelo-zelene trobojnice već neke čudne žuto-smeđe-crvenkaste zastave. Viđao sam ih već ranije tijekom uspona, ali tek sad sam ih pažljivije promotrio. Vidim na tim zastavama jedan poznati dizajn – krilati lav, simbol Venecije. Ispred mene prolazi lik s takvom zastavom i majicom „Veneto is not Italy“. Pa da, sad mi je jasno – to su zastave Venecije i regije Veneto, u kojoj se nalazim i koja je nedavno na referendumu izglasala samostalnost i odcjepljenje od Italije. Naravno, ništa od toga se nije dogodilo u stvarnosti, Veneto je i dalje dio Italije, ali očito je da je taj separatistički osjećaj ovdje dosta jak.

Kiš

Panini je djelovao – jurio sam zadnja 3 km uspona uživajući u svakom okretu pedala, hladnom planinskom zraku i cijelom ugođaju oko mene. Nakon Le Alpe d'Hueza uspeo sam se na još jedan važan biciklistički uspon. Na vrhu, nekih 150 metara od ciljne linije, parkirao sam se uz ogradu i na nju postavio zastavu. To će biti moje mjesto s kojeg ću promatrati kako biciklisti jedan po jedan finiširaju prema cilju. Prvi susjed do mene, talijanski djedica, pomaže mi u vezanju zastave. Začudo, prepoznaje ju. Začudo, zna i nekoliko riječi engleskog! Pita me otkud sam u Hrvatskoj. Očekivano, ne zna za Požegu, od Hrvatske zna za Istru, Rijeku, Dalmaciju i Zagreb. Ma super je to, ni brojni Hrvati ne znaju više od toga. Zna naravno za Kišerlovskog, najboljeg našeg biciklistu, i pita me kakva je prognoza za njega danas. Kažem da je teško prognozirati, dobar je penjač ali općenito loš na kronometru. Bit ću zadovoljan ako zadrži 10. mjesto u ukupnom poretku. Pitam djedicu tko mu je najdraži od talijanskih vozača na ovogodišnjem Giru, kaže Pirazzi iz ekipe Bardiani, ja kažem „dobar izbor, pomalo lud, neracionalan, ali hrabar vozač, uvijek vozi sa srcem i uvijek je spreman napasti, volim takve. Bio sam sretan kad je prije nekoliko dana pobijedio na etapi“. Vidim da je djedici drago što sam pohvalio njegovog ljubimca, a i bio sam iskren, stvarno mi je drag taj vozač. Nakon nekoliko minuta pored nas prolazi isti taj Pirazzi i ulazi u cilj s najboljim vremenom u tom trenutku. Pijuckam limenku Laškog, a djedica neki svoj sokić (čini mi se da unutra ima i nešto grappe, lokalne rakije koja je dobila ime po planini – ili planina po rakiji, nije mi baš jasno) i nazdravljamo. „Per Pirazzi“, kažem ja, „per Kišerlovski“, kaže djedica.

Cilj kronometra

Pirazzi je ostao dugo u vodstvu, sve do dolaska onih najboljih. Aplauzom i povicima publika podržava svakog biciklista koji prođe, a naravno da sam ja posebno glasan dok je prolazio Kišerlovski. Nije mi pokazao neku posebnu reakciju, djelovao je profesionalno fokusiran na samu vožnju, ali njegov rezultat i nije nešto posebno sjajan. Ipak, bolji je od nekoliko vozača koji su iza njega u ukupnom poretku tako da ukupni plasman u prvih 10 ne bi trebao doći u pitanje. (foto album - 2. dio)

Fabio Aru

Mladi Talijan s otoka Sardinije Fabio Aru (momčad Astana) postao je tijekom ovogodišnjeg Gira novi ljubimac talijanskih tifosa. Dečko koji je trebao biti vodonoša za nominalnog vođu momčadi Scarponija istakao se hrabrim vožnjama, osvojio je jednu etapu, a i danas izvrsno vozi. Dok prolazi pored mene lice mu se grči od napora, vidi se da daje sve od sebe te u cilju uvjerljivo preuzima vodstvo. Aru je do danas bio 4. ukupno, a ovom vožnjom pretekao je francuza Rollanda i popeo se na 3. mjesto. Na samom vrhu su dva Kolumbijca – Rigoberto Uran (momčad Omega Pharma QuickStep) i Nairo Quintana (Movistar). Za razliku od Arua čije se lice grčilo od napora, nositelj roza majice (oznaka za najboljeg u ukupnom poretku) Quintana djeluje potpuno opušteno dok prolazi pored mene, čak mi se čini kao da se ne trudi previše. Ali vrijeme pokazuje drukčije – nekoliko sekundi kasnije kao najbolji prolazi ciljem, uzima pobjedu na današnjoj etapi i, sad je to gotovo potpuno sigurno, zaključuje borbu za sam vrh generalnog poretka. To je to, ovo je njegova utrka, njegov Giro, tu više nema dvojbe…

Nekih pola sata kasnije opet sam na biciklu, ali ovaj put jurim istom tom cestom prema dolje. Tek sad vidim koliki je to uspon – čini mi se da spust traje beskrajno dugo. Prolazim još jednom kroz Semonzo i skrećem lijevo prema mjestu gdje smo jutros parkirali auto. Kad sam stigao do auta Pavo je već bio tamo, čekao me. Razmjenjujemo dojmove. On se nakon uspona odlučio vratiti nazad u podnožje planine, ali jednom drugom cestom koja ide paralelno s trasom utrke. Provozao se malo i po samom Bassanu, u jednom trenutku uspio je malo zalutati i izgubiti se, a samu utrkuje promatrao u već spomenutom Semonzu, na samom početku uspona.

Cjase Paola

Obojica smo prilično umorni, a još nas čeka jedan posao danas – vožnja od nekih 150 km u pravcu istoka, u regiju Furlanija, grad Udine. Petnaestak km sjeverno od Udina nalazi se „Cjase Paola“, pansion u kojem smo rezervirali smještaj. Kiša lijeva dok se vozimo autocestom A4, ali srećom prestaje neposredno prije Udina. U pansion dolazimo oko 22 sata, gospođa Paola, vlasnica koja zna točno jednu englesku riječ („ok“), ljubazno nas dočekuje i smješta u sobu. Nekako uspijevamo sve shvatiti i pohvatati – treba putovnice za upis, doručak je u 8, ispred sobe je hladnjak s vodom. Shvaćamo da je naše „znanje“ talijanskog zapravo sasvim dovoljno za tu nekakvu osnovnu komunikaciju. Na kraju našeg kratkog druženja Paola nas pita „bene?“ – „si, si, tutto bene!“.

31.5.2014. - Giro d'Italia - 20. etapa (drugi dan)

Prema Dolomitima

Opet smo na cesti i ugođaj je vrlo sličan onome od jučer ujutro – nizina lagano ostaje iza nas dok se iz nje strmo dižu prva brda Dolomita. Gledamo lijepi krajolik dok cesta nekoliko puta prelazi preko rijeke Tagliamento, od koje sam ipak očekivao više. Izgleda poput malo većeg potoka. Brane su očito učinile svoje. Za razliku od jučer današnja vožnja autom nije dugačka ni naporna, svega je pedesetak kilometara od „Cjase Paola“ do našeg cilja, sela Ovaro, u kojem počinje uspon na Monte Zoncolan. Dan je opet sunčan, kiša koje smo se bojali i koja je bila najavljena po svim prognozama ipak bi nas mogla zaobići.

Zoncolan

Predzadnja, 20. etapa Gira, vozi se od mjesta Maniago do Zoncolana u dužini od 167 km. Prvih 85 km je relativno ravno, a nakon toga kreće zabava: dva uspona i dva spusta dovest će vozače do Ovara. U tom trenutku do cilja će imati još 10 km, ali nije to običnih 10 km.

Monte Zoncolan danas je vjerojatno najpoznatiji biciklistički uspon u talijanskim Dolomitima. Njegova povijest nije duga – po prvi put se vozio na Giru tek 2003., a danas će biti 5. put u povijesti da utrka posjećuje ovo brdo. Na vrh je moguće doći iz dva smjera: Ovaro se nalazi zapadno od vrha, a nasuprot njemu, s istočne strane vrha, nalazi se Sutrio. Visinska razlika kod oba uspona je otprilike ista, ali je uspon iz Sutrija 3,5 km duži – dakle s manjim prosječnim nagibom – što ovarovski uspon zapravo čini težim i cjenjenijim. Osnovni podaci o Ovaro ruti kažu sljedeće: dužina 10,1 km, početna točka je na 530 m.n.v., a vrh na 1730 m.n.v. – točno 1200 m visinske razlike uz prosječni nagib od 11,9%. Iako se cesta diže odmah, tek nakon što se prođe selo Liiaris, nakon nekih 2 km, počinje ono zbog čega je Zoncolan jedan od najtežih europskih uspona: segment od 2. do 8. km ima prosjek od 14,9%, dok je najstrmiji dio čak 22%! Unatoč kratkoj povijesti uspon je zbog svoje težine strelovito postao jedan od glavnih biciklističkih izazova. Još je jedan dodatni razlog njegove popularnosti – područje oko cilja Zoncolana prirodni je „stadion“ koji okružuje zadnjih 500 metara vijugave ceste, na način da je praktički sa svakog mjesta „stadiona“ odlično vidljiv svaki dio finiša. Radi se o „areni“ u koju može stati tisuće ljudi zbog čega je Zoncolan dobio nadimak „biciklistička Marakana“.

Vrijeme je da se krene

Malo je potrajalo dok smo našli parking mjesto u Ovaru, gužva je poprilična. No dobro, nema žurbe, stigli smo relativno rano i imamo dovoljno vremena za uspon. Unatoč lijepom danu i veselom ugođaju oko mene pomalo sam nervozan. Zapravo, strah me je ovog uspona. Želim ga izvesti i doći do vrha, ali nisam siguran kako će to moje tijelo izgurati. Ma zapravo, najvažnija će biti glava, ne smijem paničariti i moram ostati miran. Po stoti put si ponavljam „taktiku“ za danas: kada krene prava strmina treba lagano držati konstantan ritam pa makar išao istom „brzinom“ kao pješaci pored mene. Ne smijem se „navući“ i početi se „utrkivati“ s drugim biciklistima – čak i ako u tom trenutku budem brži kasnije ću platiti zbog promjene ritma i nepotrebnog ubrzanja. Biciklima se lagano vozimo od auta do centra sela, gdje se nalazi malo raskrižje sa smeđim putokazom za Zoncolan. Zastajemo na raskrižju i uzimamo par fotki. Ako i ne stignemo do vrha barem imamo dokaz da smo bili na početku. Uf, znači to je to. „Ajde Miki, samo pametno“, govorim sam sebi, a istovremeno se pokušavam nešto kao opušteno zezati s Pavom. Nadam se da se moj strah ne vidi prema van. (foto album - 1. dio)

Hrvatske kockice

Prema svemu što sam čitao o Zoncolanu u prva 2 km očekujem nešto lakši uspon, svojevrsno zagrijavanje za ono što slijedi, ali sam zapanjen – pa ako je ovo lagani uspon kako onda izgleda ono kasnije! Meni je to sad već prilično oštro, dovoljno oštro da me Pavo ostavi iza sebe a još nismo prošli na prvi kilometar. Ipak, osjećaj je puno bolji nego ranije tog dana, strah i nervoza su nestali, noge slušaju i osjećam da bi ovo možda ipak mogao biti dobar dan. Guštam u kratkim serpentinama koje vode prema Liiarisu, a gužva na cesti i uz nju je nevjerojatna – nekoliko puta moram doslovno zakočiti u mjestu da se ne bi zaletio u pješake ili bicikliste koje pretječem (o da, ima i takvih!). Evo, tu par metara ispred mene je i ekipa u kockastim dresovima, pješače njih petero. U prolazu ih pozdravljam, pitam od kud su – „Karlovac, Slunj“. „Požega“. Kratko razgovaramo dok se vozim uz njih par metara, a onda odoh dalje, „dečki držite se“.

Liiarisa

Uskoro dolazim u centar Liiarisa. Vrlo simpatičan i šarmantan seoski trg pun je ljudi, zastava, balona i vrpci, a terasa seoske gostione je puna. Kad to vidim poželim stati, naručiti u gostioni neku pastu i litru vina, priuštiti si čisti hedonizam umjesto ovog mazohističkog kinky iskustva koje me čeka. Ideja je stvarno primamljiva, mogao bih tako malo zazujati od vina, leći na neku ledinu uz cestu, sunčati se, odmarati, pogledati bicikliste na početku uspona. Znam da bih uživao u takvom scenariju. Već sam prošao pored gostione ali još uvijek gledam prema njoj, poslužena jela i pića baš izgledaju onako seoski autentično, nije to hrana iz supermarketa. Seoska piazza je mala i nakon nekoliko sekundi ulazim u usku ulicu. Terasa je nestala iz vidokruga i znam da sam prokockao svoju šansu – ovo će biti patnja i mučenje, pasija, danas je dan za takve stvari. Mrzim se zbog toga dok prolazim pored zadnjih kuća Liiarisa. 

Početak onog „pravog“ uspona, nakon 2 km, Talijani su posebno označili – preko ceste su stavili luk s natpisom „la Porta del Inferno“ , naravno ukrašen slikarijama vražićka i paklene vatrice. Prolazim kroz ta „vrata pakla“, ali i bez njih bih znao da je vrag odnio šalu jer se komad ceste ispred mene vidljivo uzdiže puno strmije nego do sada. Prebacujem u najnižu brzinu u kojoj ću biti konstantno sljedećih 6 km. 

Ko je brži?

Teško je to. U početku ide solidno, međutim kako kilometri i serpentine prolaze tako umor sve više dolazi do izražaja i sve je teže. Počinjete osjećati stvari koje inače uopće ni ne primijetite. U jednom trenutku našao sam se pored vitalnog slovenskog djedice. Imao je one štapove za hodanje i išao je savršenim ritmom, kao urica, točno istom brzinom kao ja. Vidi se da je taj u životu odradio priličan broj tura po Julijskim Alpama. Nismo ništa razgovarali, samo smo išli jedan pored drugoga nekih 30-ak minuta, ja na biciklu, on pješke. Stalno se čuo pravilni i ravnomjerni tupi zvuk udaranja vrha štapa u asfalt, tup-tup-tup-tup, i mene je to u jednom trenutku podsjetilo na one scene iz filmova kada se zatvorenik muči na način da mu satima ostave kapljice vode koje ravnomjerno cure iz slavine. Tup-tup-tup-tup. Počeo mi je strašno ići na živce taj zvuk, pokušavam se odvojiti od njega, ali ako ga malo i uspijem ostaviti uskoro me njegov uporni jednolični ritam opet stigne. Prolazimo tako nas dvojica kroz oznaku da je još 5 km do cilja i ja odlučujem uzeti pauzu – ako još pet minuta budem slušao to tupkanje napravit ću međunarodni incident. Pauza nije duga, samo da malo dođem do daha, uzmem čokoladicu, otpijem par gutljaja vode i izbacim taj grozni zvuk iz glave.

15% ili možda 20%?

Ne znam imaju li ljudi koji se ne bave biciklizmom predodžbu koliko je zapravo uspon od 15% strm? Požežani znaju za uzbrdicu kod izvora Tekija, koja vodi prema Strossmayerovoj ulici i Kalvariji. E sad zamislite da to traje 6 km, npr. skroz do Brestovca. To je nekakva usporedba. Osim toga, ova cesta na Zoncolan ne daje gotovo nikakvu mogućnost predaha, nema 50-100 metara ravnijeg (ili barem manje strmog) dijela, na kojem bi ste se mogli malo odmoriti, uzeti zraka, popiti vode. Samo se penje i penje. Ipak, našao sam izuzetak gdje je moguće „ukrasti“ 15-20 besplatnih metara, koje je moguće proći bez gatanja. Vanjski obodi serpentina, tih 20-ak metara dužine zavoja, nešto su ravniji. Ako se svom snagom zagatate nekih 5 m prije početka serpentine tada će vas inercija odnijeti preko cijelog zavoja. Bez potrebe za gatanjem! Koji feeling! To je toliko dobro da se moj uspon na Zoncolan zapravo sveo na preživljavanje do svake sljedeće serpentine. 

"Tribine" se pune

Polako, ali sigurno, s nekoliko pauza, dolazim do oznake za 2 km do cilja. Najgori dio je iza mene. U međuvremenu je ugođaj postao pravi alpski, vjetar je postao hladniji, a oblaci gušći. Na nekih 1600 m do cilja prebacujem u više brzine, napokon više nisam u prvoj, napokon taj bicikli ide malo brže. Neposredno nakon crvene oznake za zadnji kilometar ulazim u prvi od tri zoncolanska tunela. Tuneli su uski, nema teoretske šanse da se tu dva auta mimoiđu. Između tunela uz cestu su snježni nanosi visine oko 2 m. Zadnji tunel završava na točno 500 m do cilja, a izlaz iz tunela zapravo predstavlja ulaz na „biciklističku Marakanu“. Wow! Slika i ton su sjajni. Dakle, ovo je nagrada koja čeka one koji dođu do vrha Zoncolana. Sve izgleda kao na nekom karnevalu, tisuće ljudi viče, skače, trubi, urla, cijelo brdo kao da vibrira. Sad mi je drago što nisam ostao u onoj gostionici u Liiarisu. Zadnjih 500 metar opet je prilično strmo i zavojito, a sve čuke uz cestu su prepune navijača. Jedini dio slobodan od ljudi je jedan veliki „snježni otok“, ali ni on nije potpuno prazan – nekoliko klinaca koristi priliku za zimske radosti u kasno proljeće.

Viva Moretti!

Gotovo nevjerojatno, ali u toj strci i košmaru srećem Pavu. Iako je atmosfera na „stadionu“ odlična, brzo se dogovaramo da ćemo utrku pratiti nešto niže na cesti. U zadnjih 500 m organizator je postavio ogradu uz cestu, a mi želimo biti na dijelu koji nije ograđen. Želimo biti direktno na cesti, dio onog špalira ljudi koji se u zadnji tren otvara ispred vozača kako bi on mogao proći. Kroz tunele se vraćamo nazad i naposljetku zauzimamo poziciju na otprilike 2,3 km do cilja. Još su dva sata do nailaska vozača, a mi se napokon možemo malo opustiti. Sjedam na travu uz cestu i otvaram ruksak. Sendviči koji su trebali biti pojedini jučer na Grappi još uvijek su u uporabljivom stanju, a iako Talijani nisu posebno poznati po svom pivarskom umijeću, ova „Birra Moretti“ baš prija.

Hoćemo li biti dovoljno uočljivi?

Prvi nagovještaj da su vozači stigli do uspona zvuk je helikoptera RAI-ja. Budući da smo mi pri vrhu brda helikopteri su zapravo dolje, ispod nas. Znamo da je u bijegu 17 vozača od kojih niti jedan nije prijetnja za ukupni poredak pa su ih oni najbolji pustili. Netko iz tog bijega uzet će počast pobjede na najtežoj etapi ovogodišnjeg Gira. Uzbuđenje na našem dijelu raste, gužva je prilična, ali opet svatko može naći svoj komadić prostora na cesti. Pavo se oblači u plavo-žuti dres BBK Požega, provjerava fotoaparat i stavlja nekakvu čudnu crvenu (navijačku?) maramu na glavu. Helikopteri su već jako blizu nas, prolazi i službeni automobil koji gledateljima daje informacije o trenutnom stanju u utrci. Na talijanskom naravno. Ipak, uspijevamo shvatiti da je u vodstvu Australac Mick Rogers iz ekipe Tinkoff Saxo. Već je ostvario jednu etapnu pobjedu na ovogodišnjem Giru, ali ovo bi mu, ako izdrži, sigurno bio uspjeh karijere. Pobjeda na Zoncolanu ipak je nešto posebno.

Michael Rogers

Nekoliko minuta kasnije Rogers prolazi pored nas. Djeluje odlučno, ima u njemu još snage, a prednost pred pratiteljima čini se dovoljnom za pobjedu. Prolaze i ostali vozači koji su bili dio bijega, pojedinačno ili u malim skupinama. Čekamo one glavne koji odlučuju o ukupnom pobjedniku. I evo ih. Quintana i Uran prolaze zajedno, iza njih je grupica s Aruom. Pavo se spušta nekih stotinjak metara niže da dočeka Kišerlovskog. Kad ga je spazio potrčao je za njim urlajući mu u uho. Nisam baš siguran je li Kiš sretan zbog podrške koju dobiva ili se osjeća kao ja s onim slovenskim djedicom. I tako oni prolaze pored mene, Nizozemac Keldermann daje ritam, Kišerlovski za njim, a Pavo na 5 centimetara uz njega i dalje se dere jadnom Robiju na uho. Pavo je inače smiren i staložen dečko, ali ga je super vidjeti ovako izvan kontrole. (foto album - 2. dio)

juuuuuu! ideš buraz

Nakon što se prošli vozači koji su bili u bijegu i skupina glavnih favorita situacija na našem segmentu ceste također se otela kontroli. Kada sam prošle godine bio na le Alpe d'Huezu bilo je par slučajeva da su gledatelji pogurali bicikliste na usponu, dajući im tako par „besplatnih“ metara. Ovdje, na Zoncolanu, to je poprimilo masovne razmjere. Gledatelji se nisu miješali u borbu za pobjednika etape i za ukupni poredak, ali kad su naišli biciklisti koji su slabiji penjači i koji se nisu borili za nekakav posebni uspjeh, kojima je bilo važno samo izvesti i odraditi uspon, guranje je postalo pravilo. Velika većina vozača nije imala ništa protiv toga, dapače, siguran sam da im je jako godilo.

Adam Hansen - legenda

Pavo je bio svuda po cesti, fotkao, pogurivao (posebno vozače iz njegovog omiljenog Garmin Sharpa), trčao uz njih. Definitivno jedan od najluđih na našem segmentu. Preko puta nas bio je Talijan s dugačkim štapom na vrh kojeg je nasadio kameru. Kada bi naišao vozač, lik je trčao uz njega držeći štap ispred sebe, snimajući tako vozača i sebe uz njega. Bilo mi je nevjerojatno kako vozači pozitivno reagiraju na to, mahali su kameri, smijali se, a Adam Hansen iz Lotto Belisol je zagrlio lika i tako su oni zagrljeni odvozili/istrčali stotinjak metara. Kasnije je taj video osvanuo na Youtube-u

Vrijedi pogledati, video odlično dočarava atmosferu na biciklističkom usponu, a i Pavo je u jednoj od važnijih sporednih uloga.

Sponzori

Nakon prolaska zadnjih biciklista i popratne kolone vozila situacija se vraća u normalu. Spremamo stvari i krećemo na spust. Ne treba nam dugo do Ovara, po kojem se još malo „muvamo“, nakon čega odlazimo do auta i spremamo bicikle u gepek. Više ih nećemo vaditi do kraja puta, svoje vožnje po Italiji smo odradili. Umoran sam, ali i zadovoljan. U dva dana popeo sam se na Grappu i Zoncolan, iskustvo kojeg ću se uvijek sjećati. Dok se vozimo nazad prema Udinama Pavo na Twitteru provjerava rezultate: Rogers je, kako smo i pretpostavljali, zadržao vodstvo i uzeo drugu etapnu pobjedu na Giru. Quintana i Uran došli su prvi od grupe glavnih favorita te time potvrdili pobjedu i 2. mjesto u ukupnom poretku. Zadnja, ravničarska etapa, ne može tu ništa promijeniti. Kišerlovski je danas bio ispred Evansa, ali s nedovoljnom razlikom da bi ga prešao u ukupnom poretku, tako da će na kraju Kiš zauzeti 10. mjesto. Vrlo dobar rezultat, izjednačenje njegovog dosadašnjeg najboljeg plasmana na ovoj utrci. 

Udine

Navečer sjedimo na terasi restorana koji se nalazi na trgiću u centru Udina i guštamo u klopi i crvenom vinu. Evo napokon onog hedonizma o kojem sam maštao ranije u Liiarisu. Nakon večere malo istražujemo stare ulice ovog iznenađujuće lijepog grada. (foto album - Udine) Subota je navečer i grad je pun ljudi. Po povratku u pansion umjesto odlaska u krevet pijemo grappu s ruskim paraglajderima iz Samare na Volgi, jedinim gostima ovdje osim nas. Sutra je start zadnje etape Gira u gradiću Gemona del Friuli, 20-ak km sjeverno od pansiona. Nakon što vozači odu iz grada domaćini su organizirali niz popratnih događanja, a među njima i međunarodno natjecanje u paraglajdingu.  Dok tako ćakulamo s Rusima kao da je to najnormalnija stvar na svijetu razmišljam o tome kako je to prikladan završetak jednog zaista posebnog dana.