30.5.2014. - Giro d'Italia - 19. etapa (prvi dan)

Monte Grappa

„U jebote“, kažem Pavi dok gledam planinu kako se uzdiže nekoliko kilometara ispred nas. Petak je ujutro, 30.5. i nas dvojica vozimo se mojim Hyundaijem kroz Padsku nizinu, po selima i gradićima Veneta u pravcu sjevera prema Monte Grappi. „Zid“, odgovara Pavo. Prizor ispred nas pomalo nalikuje na ono kada se vozite veličkom ravnicom prema Papuku, samo što je ova planina duplo veća. Razlika koja je lako uočljiva golim okom. I koja zastrašuje, ako se planirate biciklom popeti na vrh.

Hyundai

Krenuli smo iz Požege te noći oko 2:30. 600 km i 7 sati kasnije evo nas u podnožju planine. Putovanje planiramo još tamo od studenoga prošle godine kada je objavljena službena ruta ovogodišnjeg Giro d'Italia. Tijekom proteklih mjeseci i tjedana razni ljudi bili su manje ili više zainteresirani da nam se pridruže na putovanju, ali su na kraju morali odustati, svatko iz svojih razloga. Nekoliko dana prije polaska čak je izgledalo da od svega neće biti ništa, ali na kraju smo nas dvojica prelomili – idemo bez obzira na sve, spustit ćemo zadnja sjedala auta i staviti bicikle u gepek, ovakva prilika za posjet Giru se ne propušta.

Giro d'Italia jedna je od tri najveće biciklističke utrke na svijetu, jedan od tri velika toura (uz Tour de France i Vuelta de Espana). Ove godine je bilo 97. izdanje utrke: preko 3 tjedna trajanja, 21 etapa, 22 biciklističke momčadi, ukupno 198 vozača na startu, koji je bio u Belfastu, Sjeverna Irska. Tri etape po Irskoj pa je cijela karavana avionima prebačena na jug Italije, nakon čega su se pomalo, etapu po etapu, pomicali prema sjeveroistoku zemlje, prema talijanskim regijama Veneto i Furlanija-Julijska krajina, u kojima su se vozile posljednje tri etape. Etape kojima ćemo i mi prisustvovati.

Profil kronometra

Danas se vozi individualni kronometar od Bassana del Grappa, grada u podnožju, skroz do gotovo samog vrha Monte Grappe, do 1712 metara nadmorske visine (m.n.v.).Iako je duga samo 27 km, zbog toga što se vozi pojedinačno, na kronometar, radi se o jednoj od ključnih etapa za odluku o ukupnom poretku na cijelom Giru. Prvih 7,5 km je relativno ravno, dok se vozači voze kroz sam grad i okolna naselja, ali nakon tog kreće uspon, dug 19,5 km, s visinskom razlikom od otprilike 1600 metara. (foto album - 1. dio)

Za Grappu - spremni

Pavo i ja parkiramo auto u selu nekoliko kilometara od početka uspona. Presvlačimo se, vadimo bicikle, stavljamo u ruksake stvari koje će nam trebati tijekom dana. Sve se događa vrlo brzo i intenzivno, ne razmišljamo o umoru od puta i neprospavanoj noći, drži nas uzbuđenje. Dan je prekrasan, sunčano s pokojim oblakom, puno bolje od prognoze koja je najavljivala kišu. Zajednička fotka u punoj opremi i krećemo. Kratka vožnja do Semonza, sela u kojem počinje uspon, tu ulazimo na trasu današnje etape. U centru sela cesta se odvaja prema brdu, kuće su okićene roza balonima i vrpcama. Još nismo ni izišli iz samog sela, a uspon već počinje.

Semonzo - počinje uspon

Jedna od najljepših stvari kod biciklističkih utrka je što fanovi imaju mogućnost sami odvoziti rutu ili njen dio nekoliko sati prije nailaska samih natjecatelja, nešto što je u većini drugih sportova praktički nezamislivo. Zamislite da ste fan formule 1 i da nekoliko sati prije utrke odvozite krug po stazi u Monzi. U biciklizmu je to svakodnevna i  normalna stvar. Već sam doživio slično iskustvo, prošle godine kada smo se penjali na Le Alpe d'Huez tijekom našeg posjeta Tour de Franceu, a današnji osjećaj je jednako jak. Brojni biciklisti se također penju gore zajedno s nama, tu su još brojniji pješaci okićeni zastavama, svi šareni i veseli. Ljudi uz cestu nama biciklistima daju podršku vičući „dai, dai!“, talijansku verziju francuskog „allez allez“. 

Feed zona za Ivana Bassa

Osjećam se odlično dok se u 2. ili 3. brzini lagano penjem Monte Grappom. Na svakoj serpentini pruža se lijep pogled dolje prema nizini i sa svakim prođenim zavojem horizont je sve dalji a naselja dolje ispod sve manja. Prolazim ispod natpisa koji označava 15 km do cilja etape. Pavo je iza mene – nakon 1 km uspona shvatio je da je zaboravio napuniti bidon s vodom pa se odlučio vratiti u selo i to obaviti. Uskoro me stiže, kratko pozdravlja i ide dalje. Na ovakvim usponima svatko treba pronaći svoj ritam koji mu odgovara. Pavin tempo je jači od mog, to smo unaprijed znali i tu nema nikakve ljutnje. Kao i prošle godine na Touru, ne očekujem da će se netko žrtvovati da bi mene čekao (Pavi bi vjerojatno bilo napornije ići mojim, sporijim tempom, nego onim koji njemu prirodno odgovara). Srest ćemo se kasnije, na vrhu brda ili na kraju dana, kod auta. Uostalom, nisam sam niti se tako osjećam – hrpa ljudi je uz cestu i na njoj.

Memorijalni centar

Još nikad nisam vidio planinu za koju bih rekao da je ružna ili nešto slično, tako da je za mene pomalo kliše reći da je neka planina lijepa, prekrasna i sl. Svaka je takva. Pejzaži Monte Grappe ne mogu se mjeriti s velebitskim, ali ono što je kod nje lijepo je da je to doslovno prva planina Alpa – diže se direktno iz dugačke, dosadne, nepregledne Padske nizine. Bassano, grad u kojem je start etape, nalazi se na 123 m.n.v., niže od Požege. Semonzo, selo u kojem počinje uspon je na 174 m.n.v. S druge strane, cilj etape je na 1712 m.n.v., a najviši vrh same planine je na 1775 m.n.v. Kao što je Pavo rekao dok smo nailazili, planina doslovno izgleda kao zid kojeg je netko bacio na nizinu. Monte Grappa je i povijesno mjesto – tu se odigrala jedna od velikih bitaka 1. svjetskog rata, između talijanske i austro-ugarske vojske. Na samom vrhu danas se nalazi memorijalni centar u sklopu kojeg je groblje poginulih vojnika s obje strane. Na austro-ugarskom dijelu groblja nalaze se i grobovi s hrvatskim imenima i prezimenima. 

Dolazi oblak!

Kako uspon prolazi tako i moja energija lagano kopni i sve mi je teže. Prvih 12 km uspona, do izletišta Campo Croce, ima prosječni nagib od 7,4%, što je podnošljivo. Međutim, nakon Camp Croca brojni su dijelovi preko 10%, a najstrmiji dio, nekih 5 km do cilja, je 14%. Uz povećanje nagiba sve više počinjem osjećati umor od puta i neprospavane noći, kao i glad. Govorim sam sebi da se smirim, da ovo nije utrka, samo polako, „nice and easy does it“. Smanjujem na najnižu brzinu. Puno je to, 19,5 km konstantne teške uzbrdice. Nekih 4 km do cilja glad postaje baš neizdrživa – znate ono kad jednostavno morate nešto pojesti jer vam se već vrti u glavi. Nema problema, vrijeme je da stanem, predahnem, i pojedem jedan od ona dva sendviča koja mi se nalaze u ruksaku. Otvaram ruksak, kopam po njemu, tu je jakna, rezervna odjeća (za slučaj kiše), dvije limenke piva koje će se popiti na vrhu, zastava, još hrpa svakakvih stvari, ali nema sendviča! Fuck! Izgleda da su ostali u autu, da sam ih zaboravio prebaciti u ruksak prije polaska na uspon. A smijao sam se Pavi zbog praznog bidona… Ništa, nastavljam dalje, nešto će se valjda riješiti samo od sebe. Tješim se da ljudi mogu danima izdržati bez hrane. Pokušavam uživati u krajoliku koji je u međuvremenu postao pravi alpski – prošao sam liniju drveća, oko mene su pašnjaci, strme stijene, snježni „jezici“ i niski oblaci. Negdje sam na 1400 m.n.v. Prolazim kroz oznaku za 3 km od cilja i nekoliko metara dalje spazim mali ad hoc organizirani bar s pečenjarnicom. Znam da će me oderati, nitko ne postavlja fast food na ovu visinu da bi prodavao hamburgere za 2-3 eura, ali nemam izbora – nešto moram pojesti. Naručujem dva „paninija“, talijanske verzije hamburgera, jednog ću pojesti odmah a drugog kasnije na vrhu. Stavljaju zavidnu količinu priloga, svaka čast, barem na tome ne štede. Cijena – 9 eura ukupno – ok, nije jeftino, ali nije ni pljačka kakvu sam očekivao.

Veneto do Kalabrije!

Parkiram bicikli uz cestu i guštam u paniniju. Oko mene hrpa zastava, ali to nisu talijanske crveno-bijelo-zelene trobojnice već neke čudne žuto-smeđe-crvenkaste zastave. Viđao sam ih već ranije tijekom uspona, ali tek sad sam ih pažljivije promotrio. Vidim na tim zastavama jedan poznati dizajn – krilati lav, simbol Venecije. Ispred mene prolazi lik s takvom zastavom i majicom „Veneto is not Italy“. Pa da, sad mi je jasno – to su zastave Venecije i regije Veneto, u kojoj se nalazim i koja je nedavno na referendumu izglasala samostalnost i odcjepljenje od Italije. Naravno, ništa od toga se nije dogodilo u stvarnosti, Veneto je i dalje dio Italije, ali očito je da je taj separatistički osjećaj ovdje dosta jak.

Kiš

Panini je djelovao – jurio sam zadnja 3 km uspona uživajući u svakom okretu pedala, hladnom planinskom zraku i cijelom ugođaju oko mene. Nakon Le Alpe d'Hueza uspeo sam se na još jedan važan biciklistički uspon. Na vrhu, nekih 150 metara od ciljne linije, parkirao sam se uz ogradu i na nju postavio zastavu. To će biti moje mjesto s kojeg ću promatrati kako biciklisti jedan po jedan finiširaju prema cilju. Prvi susjed do mene, talijanski djedica, pomaže mi u vezanju zastave. Začudo, prepoznaje ju. Začudo, zna i nekoliko riječi engleskog! Pita me otkud sam u Hrvatskoj. Očekivano, ne zna za Požegu, od Hrvatske zna za Istru, Rijeku, Dalmaciju i Zagreb. Ma super je to, ni brojni Hrvati ne znaju više od toga. Zna naravno za Kišerlovskog, najboljeg našeg biciklistu, i pita me kakva je prognoza za njega danas. Kažem da je teško prognozirati, dobar je penjač ali općenito loš na kronometru. Bit ću zadovoljan ako zadrži 10. mjesto u ukupnom poretku. Pitam djedicu tko mu je najdraži od talijanskih vozača na ovogodišnjem Giru, kaže Pirazzi iz ekipe Bardiani, ja kažem „dobar izbor, pomalo lud, neracionalan, ali hrabar vozač, uvijek vozi sa srcem i uvijek je spreman napasti, volim takve. Bio sam sretan kad je prije nekoliko dana pobijedio na etapi“. Vidim da je djedici drago što sam pohvalio njegovog ljubimca, a i bio sam iskren, stvarno mi je drag taj vozač. Nakon nekoliko minuta pored nas prolazi isti taj Pirazzi i ulazi u cilj s najboljim vremenom u tom trenutku. Pijuckam limenku Laškog, a djedica neki svoj sokić (čini mi se da unutra ima i nešto grappe, lokalne rakije koja je dobila ime po planini – ili planina po rakiji, nije mi baš jasno) i nazdravljamo. „Per Pirazzi“, kažem ja, „per Kišerlovski“, kaže djedica.

Cilj kronometra

Pirazzi je ostao dugo u vodstvu, sve do dolaska onih najboljih. Aplauzom i povicima publika podržava svakog biciklista koji prođe, a naravno da sam ja posebno glasan dok je prolazio Kišerlovski. Nije mi pokazao neku posebnu reakciju, djelovao je profesionalno fokusiran na samu vožnju, ali njegov rezultat i nije nešto posebno sjajan. Ipak, bolji je od nekoliko vozača koji su iza njega u ukupnom poretku tako da ukupni plasman u prvih 10 ne bi trebao doći u pitanje. (foto album - 2. dio)

Fabio Aru

Mladi Talijan s otoka Sardinije Fabio Aru (momčad Astana) postao je tijekom ovogodišnjeg Gira novi ljubimac talijanskih tifosa. Dečko koji je trebao biti vodonoša za nominalnog vođu momčadi Scarponija istakao se hrabrim vožnjama, osvojio je jednu etapu, a i danas izvrsno vozi. Dok prolazi pored mene lice mu se grči od napora, vidi se da daje sve od sebe te u cilju uvjerljivo preuzima vodstvo. Aru je do danas bio 4. ukupno, a ovom vožnjom pretekao je francuza Rollanda i popeo se na 3. mjesto. Na samom vrhu su dva Kolumbijca – Rigoberto Uran (momčad Omega Pharma QuickStep) i Nairo Quintana (Movistar). Za razliku od Arua čije se lice grčilo od napora, nositelj roza majice (oznaka za najboljeg u ukupnom poretku) Quintana djeluje potpuno opušteno dok prolazi pored mene, čak mi se čini kao da se ne trudi previše. Ali vrijeme pokazuje drukčije – nekoliko sekundi kasnije kao najbolji prolazi ciljem, uzima pobjedu na današnjoj etapi i, sad je to gotovo potpuno sigurno, zaključuje borbu za sam vrh generalnog poretka. To je to, ovo je njegova utrka, njegov Giro, tu više nema dvojbe…

Nekih pola sata kasnije opet sam na biciklu, ali ovaj put jurim istom tom cestom prema dolje. Tek sad vidim koliki je to uspon – čini mi se da spust traje beskrajno dugo. Prolazim još jednom kroz Semonzo i skrećem lijevo prema mjestu gdje smo jutros parkirali auto. Kad sam stigao do auta Pavo je već bio tamo, čekao me. Razmjenjujemo dojmove. On se nakon uspona odlučio vratiti nazad u podnožje planine, ali jednom drugom cestom koja ide paralelno s trasom utrke. Provozao se malo i po samom Bassanu, u jednom trenutku uspio je malo zalutati i izgubiti se, a samu utrkuje promatrao u već spomenutom Semonzu, na samom početku uspona.

Cjase Paola

Obojica smo prilično umorni, a još nas čeka jedan posao danas – vožnja od nekih 150 km u pravcu istoka, u regiju Furlanija, grad Udine. Petnaestak km sjeverno od Udina nalazi se „Cjase Paola“, pansion u kojem smo rezervirali smještaj. Kiša lijeva dok se vozimo autocestom A4, ali srećom prestaje neposredno prije Udina. U pansion dolazimo oko 22 sata, gospođa Paola, vlasnica koja zna točno jednu englesku riječ („ok“), ljubazno nas dočekuje i smješta u sobu. Nekako uspijevamo sve shvatiti i pohvatati – treba putovnice za upis, doručak je u 8, ispred sobe je hladnjak s vodom. Shvaćamo da je naše „znanje“ talijanskog zapravo sasvim dovoljno za tu nekakvu osnovnu komunikaciju. Na kraju našeg kratkog druženja Paola nas pita „bene?“ – „si, si, tutto bene!“.