31.5.2014. - Giro d'Italia - 20. etapa (drugi dan)

Prema Dolomitima

Opet smo na cesti i ugođaj je vrlo sličan onome od jučer ujutro – nizina lagano ostaje iza nas dok se iz nje strmo dižu prva brda Dolomita. Gledamo lijepi krajolik dok cesta nekoliko puta prelazi preko rijeke Tagliamento, od koje sam ipak očekivao više. Izgleda poput malo većeg potoka. Brane su očito učinile svoje. Za razliku od jučer današnja vožnja autom nije dugačka ni naporna, svega je pedesetak kilometara od „Cjase Paola“ do našeg cilja, sela Ovaro, u kojem počinje uspon na Monte Zoncolan. Dan je opet sunčan, kiša koje smo se bojali i koja je bila najavljena po svim prognozama ipak bi nas mogla zaobići.

Zoncolan

Predzadnja, 20. etapa Gira, vozi se od mjesta Maniago do Zoncolana u dužini od 167 km. Prvih 85 km je relativno ravno, a nakon toga kreće zabava: dva uspona i dva spusta dovest će vozače do Ovara. U tom trenutku do cilja će imati još 10 km, ali nije to običnih 10 km.

Monte Zoncolan danas je vjerojatno najpoznatiji biciklistički uspon u talijanskim Dolomitima. Njegova povijest nije duga – po prvi put se vozio na Giru tek 2003., a danas će biti 5. put u povijesti da utrka posjećuje ovo brdo. Na vrh je moguće doći iz dva smjera: Ovaro se nalazi zapadno od vrha, a nasuprot njemu, s istočne strane vrha, nalazi se Sutrio. Visinska razlika kod oba uspona je otprilike ista, ali je uspon iz Sutrija 3,5 km duži – dakle s manjim prosječnim nagibom – što ovarovski uspon zapravo čini težim i cjenjenijim. Osnovni podaci o Ovaro ruti kažu sljedeće: dužina 10,1 km, početna točka je na 530 m.n.v., a vrh na 1730 m.n.v. – točno 1200 m visinske razlike uz prosječni nagib od 11,9%. Iako se cesta diže odmah, tek nakon što se prođe selo Liiaris, nakon nekih 2 km, počinje ono zbog čega je Zoncolan jedan od najtežih europskih uspona: segment od 2. do 8. km ima prosjek od 14,9%, dok je najstrmiji dio čak 22%! Unatoč kratkoj povijesti uspon je zbog svoje težine strelovito postao jedan od glavnih biciklističkih izazova. Još je jedan dodatni razlog njegove popularnosti – područje oko cilja Zoncolana prirodni je „stadion“ koji okružuje zadnjih 500 metara vijugave ceste, na način da je praktički sa svakog mjesta „stadiona“ odlično vidljiv svaki dio finiša. Radi se o „areni“ u koju može stati tisuće ljudi zbog čega je Zoncolan dobio nadimak „biciklistička Marakana“.

Vrijeme je da se krene

Malo je potrajalo dok smo našli parking mjesto u Ovaru, gužva je poprilična. No dobro, nema žurbe, stigli smo relativno rano i imamo dovoljno vremena za uspon. Unatoč lijepom danu i veselom ugođaju oko mene pomalo sam nervozan. Zapravo, strah me je ovog uspona. Želim ga izvesti i doći do vrha, ali nisam siguran kako će to moje tijelo izgurati. Ma zapravo, najvažnija će biti glava, ne smijem paničariti i moram ostati miran. Po stoti put si ponavljam „taktiku“ za danas: kada krene prava strmina treba lagano držati konstantan ritam pa makar išao istom „brzinom“ kao pješaci pored mene. Ne smijem se „navući“ i početi se „utrkivati“ s drugim biciklistima – čak i ako u tom trenutku budem brži kasnije ću platiti zbog promjene ritma i nepotrebnog ubrzanja. Biciklima se lagano vozimo od auta do centra sela, gdje se nalazi malo raskrižje sa smeđim putokazom za Zoncolan. Zastajemo na raskrižju i uzimamo par fotki. Ako i ne stignemo do vrha barem imamo dokaz da smo bili na početku. Uf, znači to je to. „Ajde Miki, samo pametno“, govorim sam sebi, a istovremeno se pokušavam nešto kao opušteno zezati s Pavom. Nadam se da se moj strah ne vidi prema van. (foto album - 1. dio)

Hrvatske kockice

Prema svemu što sam čitao o Zoncolanu u prva 2 km očekujem nešto lakši uspon, svojevrsno zagrijavanje za ono što slijedi, ali sam zapanjen – pa ako je ovo lagani uspon kako onda izgleda ono kasnije! Meni je to sad već prilično oštro, dovoljno oštro da me Pavo ostavi iza sebe a još nismo prošli na prvi kilometar. Ipak, osjećaj je puno bolji nego ranije tog dana, strah i nervoza su nestali, noge slušaju i osjećam da bi ovo možda ipak mogao biti dobar dan. Guštam u kratkim serpentinama koje vode prema Liiarisu, a gužva na cesti i uz nju je nevjerojatna – nekoliko puta moram doslovno zakočiti u mjestu da se ne bi zaletio u pješake ili bicikliste koje pretječem (o da, ima i takvih!). Evo, tu par metara ispred mene je i ekipa u kockastim dresovima, pješače njih petero. U prolazu ih pozdravljam, pitam od kud su – „Karlovac, Slunj“. „Požega“. Kratko razgovaramo dok se vozim uz njih par metara, a onda odoh dalje, „dečki držite se“.

Liiarisa

Uskoro dolazim u centar Liiarisa. Vrlo simpatičan i šarmantan seoski trg pun je ljudi, zastava, balona i vrpci, a terasa seoske gostione je puna. Kad to vidim poželim stati, naručiti u gostioni neku pastu i litru vina, priuštiti si čisti hedonizam umjesto ovog mazohističkog kinky iskustva koje me čeka. Ideja je stvarno primamljiva, mogao bih tako malo zazujati od vina, leći na neku ledinu uz cestu, sunčati se, odmarati, pogledati bicikliste na početku uspona. Znam da bih uživao u takvom scenariju. Već sam prošao pored gostione ali još uvijek gledam prema njoj, poslužena jela i pića baš izgledaju onako seoski autentično, nije to hrana iz supermarketa. Seoska piazza je mala i nakon nekoliko sekundi ulazim u usku ulicu. Terasa je nestala iz vidokruga i znam da sam prokockao svoju šansu – ovo će biti patnja i mučenje, pasija, danas je dan za takve stvari. Mrzim se zbog toga dok prolazim pored zadnjih kuća Liiarisa. 

Početak onog „pravog“ uspona, nakon 2 km, Talijani su posebno označili – preko ceste su stavili luk s natpisom „la Porta del Inferno“ , naravno ukrašen slikarijama vražićka i paklene vatrice. Prolazim kroz ta „vrata pakla“, ali i bez njih bih znao da je vrag odnio šalu jer se komad ceste ispred mene vidljivo uzdiže puno strmije nego do sada. Prebacujem u najnižu brzinu u kojoj ću biti konstantno sljedećih 6 km. 

Ko je brži?

Teško je to. U početku ide solidno, međutim kako kilometri i serpentine prolaze tako umor sve više dolazi do izražaja i sve je teže. Počinjete osjećati stvari koje inače uopće ni ne primijetite. U jednom trenutku našao sam se pored vitalnog slovenskog djedice. Imao je one štapove za hodanje i išao je savršenim ritmom, kao urica, točno istom brzinom kao ja. Vidi se da je taj u životu odradio priličan broj tura po Julijskim Alpama. Nismo ništa razgovarali, samo smo išli jedan pored drugoga nekih 30-ak minuta, ja na biciklu, on pješke. Stalno se čuo pravilni i ravnomjerni tupi zvuk udaranja vrha štapa u asfalt, tup-tup-tup-tup, i mene je to u jednom trenutku podsjetilo na one scene iz filmova kada se zatvorenik muči na način da mu satima ostave kapljice vode koje ravnomjerno cure iz slavine. Tup-tup-tup-tup. Počeo mi je strašno ići na živce taj zvuk, pokušavam se odvojiti od njega, ali ako ga malo i uspijem ostaviti uskoro me njegov uporni jednolični ritam opet stigne. Prolazimo tako nas dvojica kroz oznaku da je još 5 km do cilja i ja odlučujem uzeti pauzu – ako još pet minuta budem slušao to tupkanje napravit ću međunarodni incident. Pauza nije duga, samo da malo dođem do daha, uzmem čokoladicu, otpijem par gutljaja vode i izbacim taj grozni zvuk iz glave.

15% ili možda 20%?

Ne znam imaju li ljudi koji se ne bave biciklizmom predodžbu koliko je zapravo uspon od 15% strm? Požežani znaju za uzbrdicu kod izvora Tekija, koja vodi prema Strossmayerovoj ulici i Kalvariji. E sad zamislite da to traje 6 km, npr. skroz do Brestovca. To je nekakva usporedba. Osim toga, ova cesta na Zoncolan ne daje gotovo nikakvu mogućnost predaha, nema 50-100 metara ravnijeg (ili barem manje strmog) dijela, na kojem bi ste se mogli malo odmoriti, uzeti zraka, popiti vode. Samo se penje i penje. Ipak, našao sam izuzetak gdje je moguće „ukrasti“ 15-20 besplatnih metara, koje je moguće proći bez gatanja. Vanjski obodi serpentina, tih 20-ak metara dužine zavoja, nešto su ravniji. Ako se svom snagom zagatate nekih 5 m prije početka serpentine tada će vas inercija odnijeti preko cijelog zavoja. Bez potrebe za gatanjem! Koji feeling! To je toliko dobro da se moj uspon na Zoncolan zapravo sveo na preživljavanje do svake sljedeće serpentine. 

"Tribine" se pune

Polako, ali sigurno, s nekoliko pauza, dolazim do oznake za 2 km do cilja. Najgori dio je iza mene. U međuvremenu je ugođaj postao pravi alpski, vjetar je postao hladniji, a oblaci gušći. Na nekih 1600 m do cilja prebacujem u više brzine, napokon više nisam u prvoj, napokon taj bicikli ide malo brže. Neposredno nakon crvene oznake za zadnji kilometar ulazim u prvi od tri zoncolanska tunela. Tuneli su uski, nema teoretske šanse da se tu dva auta mimoiđu. Između tunela uz cestu su snježni nanosi visine oko 2 m. Zadnji tunel završava na točno 500 m do cilja, a izlaz iz tunela zapravo predstavlja ulaz na „biciklističku Marakanu“. Wow! Slika i ton su sjajni. Dakle, ovo je nagrada koja čeka one koji dođu do vrha Zoncolana. Sve izgleda kao na nekom karnevalu, tisuće ljudi viče, skače, trubi, urla, cijelo brdo kao da vibrira. Sad mi je drago što nisam ostao u onoj gostionici u Liiarisu. Zadnjih 500 metar opet je prilično strmo i zavojito, a sve čuke uz cestu su prepune navijača. Jedini dio slobodan od ljudi je jedan veliki „snježni otok“, ali ni on nije potpuno prazan – nekoliko klinaca koristi priliku za zimske radosti u kasno proljeće.

Viva Moretti!

Gotovo nevjerojatno, ali u toj strci i košmaru srećem Pavu. Iako je atmosfera na „stadionu“ odlična, brzo se dogovaramo da ćemo utrku pratiti nešto niže na cesti. U zadnjih 500 m organizator je postavio ogradu uz cestu, a mi želimo biti na dijelu koji nije ograđen. Želimo biti direktno na cesti, dio onog špalira ljudi koji se u zadnji tren otvara ispred vozača kako bi on mogao proći. Kroz tunele se vraćamo nazad i naposljetku zauzimamo poziciju na otprilike 2,3 km do cilja. Još su dva sata do nailaska vozača, a mi se napokon možemo malo opustiti. Sjedam na travu uz cestu i otvaram ruksak. Sendviči koji su trebali biti pojedini jučer na Grappi još uvijek su u uporabljivom stanju, a iako Talijani nisu posebno poznati po svom pivarskom umijeću, ova „Birra Moretti“ baš prija.

Hoćemo li biti dovoljno uočljivi?

Prvi nagovještaj da su vozači stigli do uspona zvuk je helikoptera RAI-ja. Budući da smo mi pri vrhu brda helikopteri su zapravo dolje, ispod nas. Znamo da je u bijegu 17 vozača od kojih niti jedan nije prijetnja za ukupni poredak pa su ih oni najbolji pustili. Netko iz tog bijega uzet će počast pobjede na najtežoj etapi ovogodišnjeg Gira. Uzbuđenje na našem dijelu raste, gužva je prilična, ali opet svatko može naći svoj komadić prostora na cesti. Pavo se oblači u plavo-žuti dres BBK Požega, provjerava fotoaparat i stavlja nekakvu čudnu crvenu (navijačku?) maramu na glavu. Helikopteri su već jako blizu nas, prolazi i službeni automobil koji gledateljima daje informacije o trenutnom stanju u utrci. Na talijanskom naravno. Ipak, uspijevamo shvatiti da je u vodstvu Australac Mick Rogers iz ekipe Tinkoff Saxo. Već je ostvario jednu etapnu pobjedu na ovogodišnjem Giru, ali ovo bi mu, ako izdrži, sigurno bio uspjeh karijere. Pobjeda na Zoncolanu ipak je nešto posebno.

Michael Rogers

Nekoliko minuta kasnije Rogers prolazi pored nas. Djeluje odlučno, ima u njemu još snage, a prednost pred pratiteljima čini se dovoljnom za pobjedu. Prolaze i ostali vozači koji su bili dio bijega, pojedinačno ili u malim skupinama. Čekamo one glavne koji odlučuju o ukupnom pobjedniku. I evo ih. Quintana i Uran prolaze zajedno, iza njih je grupica s Aruom. Pavo se spušta nekih stotinjak metara niže da dočeka Kišerlovskog. Kad ga je spazio potrčao je za njim urlajući mu u uho. Nisam baš siguran je li Kiš sretan zbog podrške koju dobiva ili se osjeća kao ja s onim slovenskim djedicom. I tako oni prolaze pored mene, Nizozemac Keldermann daje ritam, Kišerlovski za njim, a Pavo na 5 centimetara uz njega i dalje se dere jadnom Robiju na uho. Pavo je inače smiren i staložen dečko, ali ga je super vidjeti ovako izvan kontrole. (foto album - 2. dio)

juuuuuu! ideš buraz

Nakon što se prošli vozači koji su bili u bijegu i skupina glavnih favorita situacija na našem segmentu ceste također se otela kontroli. Kada sam prošle godine bio na le Alpe d'Huezu bilo je par slučajeva da su gledatelji pogurali bicikliste na usponu, dajući im tako par „besplatnih“ metara. Ovdje, na Zoncolanu, to je poprimilo masovne razmjere. Gledatelji se nisu miješali u borbu za pobjednika etape i za ukupni poredak, ali kad su naišli biciklisti koji su slabiji penjači i koji se nisu borili za nekakav posebni uspjeh, kojima je bilo važno samo izvesti i odraditi uspon, guranje je postalo pravilo. Velika većina vozača nije imala ništa protiv toga, dapače, siguran sam da im je jako godilo.

Adam Hansen - legenda

Pavo je bio svuda po cesti, fotkao, pogurivao (posebno vozače iz njegovog omiljenog Garmin Sharpa), trčao uz njih. Definitivno jedan od najluđih na našem segmentu. Preko puta nas bio je Talijan s dugačkim štapom na vrh kojeg je nasadio kameru. Kada bi naišao vozač, lik je trčao uz njega držeći štap ispred sebe, snimajući tako vozača i sebe uz njega. Bilo mi je nevjerojatno kako vozači pozitivno reagiraju na to, mahali su kameri, smijali se, a Adam Hansen iz Lotto Belisol je zagrlio lika i tako su oni zagrljeni odvozili/istrčali stotinjak metara. Kasnije je taj video osvanuo na Youtube-u

Vrijedi pogledati, video odlično dočarava atmosferu na biciklističkom usponu, a i Pavo je u jednoj od važnijih sporednih uloga.

Sponzori

Nakon prolaska zadnjih biciklista i popratne kolone vozila situacija se vraća u normalu. Spremamo stvari i krećemo na spust. Ne treba nam dugo do Ovara, po kojem se još malo „muvamo“, nakon čega odlazimo do auta i spremamo bicikle u gepek. Više ih nećemo vaditi do kraja puta, svoje vožnje po Italiji smo odradili. Umoran sam, ali i zadovoljan. U dva dana popeo sam se na Grappu i Zoncolan, iskustvo kojeg ću se uvijek sjećati. Dok se vozimo nazad prema Udinama Pavo na Twitteru provjerava rezultate: Rogers je, kako smo i pretpostavljali, zadržao vodstvo i uzeo drugu etapnu pobjedu na Giru. Quintana i Uran došli su prvi od grupe glavnih favorita te time potvrdili pobjedu i 2. mjesto u ukupnom poretku. Zadnja, ravničarska etapa, ne može tu ništa promijeniti. Kišerlovski je danas bio ispred Evansa, ali s nedovoljnom razlikom da bi ga prešao u ukupnom poretku, tako da će na kraju Kiš zauzeti 10. mjesto. Vrlo dobar rezultat, izjednačenje njegovog dosadašnjeg najboljeg plasmana na ovoj utrci. 

Udine

Navečer sjedimo na terasi restorana koji se nalazi na trgiću u centru Udina i guštamo u klopi i crvenom vinu. Evo napokon onog hedonizma o kojem sam maštao ranije u Liiarisu. Nakon večere malo istražujemo stare ulice ovog iznenađujuće lijepog grada. (foto album - Udine) Subota je navečer i grad je pun ljudi. Po povratku u pansion umjesto odlaska u krevet pijemo grappu s ruskim paraglajderima iz Samare na Volgi, jedinim gostima ovdje osim nas. Sutra je start zadnje etape Gira u gradiću Gemona del Friuli, 20-ak km sjeverno od pansiona. Nakon što vozači odu iz grada domaćini su organizirali niz popratnih događanja, a među njima i međunarodno natjecanje u paraglajdingu.  Dok tako ćakulamo s Rusima kao da je to najnormalnija stvar na svijetu razmišljam o tome kako je to prikladan završetak jednog zaista posebnog dana.